Rekoh, kada se od mene sakri

svjetlost tvoje čuvane ljepote

Tako mi Allaha, bolest me je iscrpila

u kojoj sam samu smrt okusio

Moje oči, od gorkog jecanja

teku poput živih izvora

Mojim vjeđama ne bješe dosta suza što teku

sve dok i same ne presahnuše

Srce mi luta u ljubavi, čežnja mi raste

pa kada će naš susret biti?

Svjetlost je nestala iz moga vida

o lijepi Mjeseče, utješi ove oči