Ušli su u ovaj svijet siromašni,

I kao što su ušli, tako su i otišli

Narod koji je činio dobra djela—i tako su se uzdigli,

Penjući se stepenicama najviših rangova

O puni mjesecu, zašto je rastanak donio takvu tamu

Jer srce je zaista uznemireno tvojim odsustvom.

Ne prigovaram srcu koje je nepažljivo prema tebi,

Jer slijepcu nema krivnje

O ti koji tvrdiš da slijediš njihov put,

Požuri—tvoj put je vijugav i neravan

Tvrdiš da voliš Lejlu, a spavaš cijelu noć,

Tvojim životom, takav čin je zaista sramotan!

O Puni Mjeseče, u poniznosti nećemo otići,

Od vrata Ljubljenog, možemo li ući?

Kada će, o moja nado, kroz sjedinjenje s tobom,

Melodije ljubavi odjekivati radošću?

Pili su, s čašama svog razmišljanja,

Iz čistog vina Tvoje ljubavi—nepomiješanog i bistrog

Shvatili su značenje—doista, oni su samo značenje,

I njihovi jezici su uvijek zauzeti spominjanjem Boga