O ti koji vidiš moje suze kako liju poput neprestane kiše,

iz mojih očiju, dok se bolest jasno očituje na mome tijelu

Ne čudi se, čak i ako postanem poput beživotnih ostataka,

jer jedna gazela u ravnici, između bān stabala i planine

dopustila je prolijevanje moje krvi u svetim mjesecima;

čudi se mome stanju, jer ja nikada prije

nisam strahovao od nedaća, čak i da su ruke prema meni pružile,

ali ljubav me oglušila, i moje su riječi uzalud izrečene

Sudbina je očima mladunčeta gazele oborila lava,

o stanovniče ravnice, priteci u pomoć stanovniku guštare!

Voljeni je napao moje srce bezbrojnim strijelama prodornog pogleda,

i ostavio me da lutam, lišenog svakog putokaza

I kada me pogodio i njegova strijela oslabila moju snagu,

zanijekao sam ranu i sakrio strijelu u svojim njedrima

Jer rane od voljenih meni ne donose bol,

kad god se moj mjesec pojavi, sam mjesec na nebu se sakrije

Dugo sam provodio noći u mislima i bdjenju zbog ljubavi prema njemu,

moja duša je njegova, moja krv, moj sluh i moj vid

O ti koji me koriš zbog ljubavi prema njemu, a ljubav je sudbina,

da te je takva čežnja shrvila, ne bi me kudio niti korio