Rekoh, kada se od mene sakri

svjetlost tvoje ljepote čuvane

Izjeda me, Allaha mi, bolest

u kojoj sam i samu smrt okusio

I oči moje od gorkog jecaja

teku poput živih izvora

A mojim kapcima ne bješe dovoljno suza što liju

dok i sami nisu presušili

Srce mi luta u ljubavi, čežnja mi raste

pa kada će naš susret biti?

Svjetlost je nestala iz vida moga

o lijepi Mjeseče, utješi ove oči