O ti što vidiš suze moje kako liju poput kiše neprestane

iz mojih očiju, dok se na tijelu mom bolest jasno vidi

Ne čudi se, pa čak i ako postanem poput kostiju istruhlih

gazela jedna u ravnici, između stabala bana i planine

Proli mi krv u mjesecima svetim, dopuštenim to smatrajući

i čudi se udesu mome, jer ja nikada ranije

Strahovao od nevolja nisam, makar ruke ka meni pružile

ali ljubav me gluhim učini, pa su riječi moje uzaludne bile

Sudbina je očima mladunčeta gazele lava oborila

o, stanovniče ravnice, spasi onoga što u guštari obitava!

Voljeni je napao strijelama pogleda mnogobrojnim

srce moje, i ostavio me bez ikakva putokaza

A kada me pogodi i strijela njegova moju postojanost oslabi

porekoh ranu i sakrih strijelu duboko u grudima svojim

Rana od voljenih za mene bolna nije

jer kada se moj mjesec pojavi, onaj na nebu se više ne vidi

Dugo je u ljubavi prema njemu razmišljanje i bdenje trajalo

njemu pripada duša moja, krv moja, sluh moj i vid moj

O ti što me zbog ljubavi kudiš, a ljubav je sudbina

da te je iscrpila čežnja, ne bi me korio niti prigovarao